Ko i kako diktira cijenu sirove nafte na tržištu i da li se nazire stabilizacija? Odgovori na ova pitanja se u mnogome razlikuju, čak i među dugogodišnjim analitičarima koji su proveli životni vijek analizirajući tržište i prateći strategije glavnih igrača. Da li su trenutne cijene nafte stvarno realne ili je to utrka za što većim i bržim profitom?

Svima nam je jasno da od cijena nafte zavisi dosta toga na globalnom tržištu, jer je to možda i jedini energetski derivat, pored električne energije, bez kojeg bi današnji moderni industrijski svijet za kratak period pao u ekonomski i finansijski kolaps. Naftni lobiji dan-danas drže konce u svojim rukama i ne dozvoljavaju alternativnim derivatima i energetski efikasnim projektima da se probiju na tržište i zamjenu sve dosadašnje platforme koje su se bazirale na nafti. Vode se ratovi, kako međudržavni tako i medijski, politički i indirektni, i to sve samo za kontrolu nad crnim zlatom. Više se ne radi samo o inormnom profitu, vec o moći i upravljanju svjetskim resursima. Gledajući sadašnju situaciju, jasno se ističu moćne korporacije, zemlje pa čak i pojedinci koji u svom vlasništvu imaju ogromne količine energetskih resursa, koji im daju moć i direktno upravljanje te maloverzacije sa cijenama derivata na globalnom svjetskom tržištu.

Kako je sve počelo i šta nas sve čeka u neposrednoj budućnosti su pitanja koja novinari prečesto postavljaju svjetski poznatim analitičarima i ekspertima, ali odgovori se razlikuju, jer je situacija prilično konfuzna tako da se njihova mišljenja uveliko razilaze.

Činjenica je da se cijena barela sirove nafte (koji u ovo vrijeme dok pišem iznosi 125 dolara, a sutra možda već i 130) skoro udvostručila u poređenju sa istim periodom prošle godine, što uveliko izaziva zabrinutost i konfuziju među ekspertima. Predviđanja variraju od $80/barel do $500/barel od 2009-2012. Svakako, danas je teško predvijeti cijenu za mjesec dana, a predviđanja za 5 godina su pusta nagađanja. Razlog za to je nepouzdanost i nekvalitetna dostupnost informacija o proizvodnji, distribuciji i rezervama, jer ne postoji niti jedan validan izvor na osnovu kojeg bi analitičari mogli da izvrše iole preciznu procjenu. Generalno, sve zemlje kriju tačne podatke koliko naftnih rezervi imaju, naročito Kina i Rusija, dok izvještaji u Sjedinjenim Državama prolaze zakonske okvire ali su također nepouzdani za neke preciznije prognoze.

Trenutno Kina, kao drugi svjetski potrošač nafte neposredno iza SAD-a, nema nikakvih javnih informacija dostupnih javnosti koji bi i donekle utvrdili trenutno stanje u Kini. Po nekima Kina je uveliko prekoračila prag potrošnje koji sada ima SAD, dok drugi smatraju da Kina uvozi naftu i puni sopstvene rezerve lažirajući visinu sopstvenih potreba.

Kao i na svakom tržištu, radi se o pitanju ponude i potražnje. Potražnja nikad nije bila veća, ali se i dalje očekuje ultimativni skok cijena i još veće povećanje potražnje. Po tvrdnji mnogih koji se bave proizvodnjom i distribucijom nafte, realna cijena na sadašmnjem tržištu bi trebala biti $70 do $80 čak uz 12-15% marže koja je do sada važila kao industrijski standard. U realnom svijetu, distributeri i proizvođači van zemalja OPECa agresinvo dižu cijene u nebo, dok se u zemljama OPECa na njihovom lokalnom tržištu barel može naći i za $60. Glavni razlog zašto su cijene barela udvostručene jeste bojazan i strah od konačnog “presušivanja” globalnih naftnih rezervi.

Neki vjeruju a neki ne u priču i tvrdnje da su naftne rezerve na našoj planeti pred istekom, te da nam je preostalo još par decenija do ultimativnog kraja vjekovnih eksploatacija. Oni koji se slažu sa tom tvrdnjom, kao dugogodišnji tržišni stručnjak i magnat naftne industrije Matthew Simmons, vlasnik i osnivač Houston investicione banke Simmons & Co. Investments iz Houston-a, te tvrde da će cijena barela u periodu od par godina dostići i nevjerovatnih $500/barel, sigurno pripada onoj struji koja dovodi do histerije na tržištu što proizvodi još veću globalnu potražnju. Suprotno tome, stručnjaci kao Ed Morse, direktor korporacije Lehman Brothers, tvrde da će cijena barela pasti u narednih 5 godina ispod $80 i da rezerve zasigurno nisu pri kraju već da je ovo samo jedna od mnogih manipulativnih oscilacija na tržištu koje će velikim naftnim eksploatatorima i rafinerijama još više učvrstiti poziciju magnata industrije i osakatiti niskokaloričnu konkurenciju.

Očigledno je da se sporazumi 13 zemalja OPEC-a sve manje poštuju te da svaka zemlja manipuliše tačnim statistikama distribucije i proizvodnje te krije prave kvote kako bi ostali u ramu sporazuma i prikrili stvarno stanje. Evidentno je da se statistike malih logističkih kuća, koje na osnovu distributivnih faktura uvezenih tankera sirove i prerađene nafte prate količine u opticaju, nikako ne poklapaju sa javnim statističkim izvještajima većine zemalja OPEC-a.

Ovo me sve podsjeća na jednu od Mad Max epizoda, i nagovještava globalnu histeriju za prerađenom naftom, period kada će svako u svoju kuću “navlačiti” naftu u kanisterima i čuvati za crne dane. Možda je taj period i dalje daleko od nas, ali to trenutno ne možemo znati.

Modifikovano : June 6th, 2008 Svrstano pod : Ekonomija i poslovanje Navigacija : Previous post / Next post